Defenders

Pomirenje

Južna Afrika

Desmond Tutu

Rad nadbiskupa DesmondaTutua doprinio je suočavanju s netrpeljivošću i nasiljem aparthejdskog sistema Južne Afrike. Rođen je 1931. godine u Klerksdorfu, diplomirao na Univerztetu u Južnoj Africi 1954. godnie, a za svećenika je zaređen 1960. godine. Studirao je i predavao u Engleskoj i Južnoj Africi, a 1975. imenovan je dekanom katedrale Svete Marije u Johannesburgui tako postao prvi crni Južnoafričanin koji je preuzeo tu funkciju. Godine 1978. postao je prvi crni generalni sekretar Južnoafričkog vijeća crkava. Otvoreno govorivši protiv zla aparthejda, podjednako je ogovaran od prijatelja, neprijatelja, štampe i političara. Ipak, ustrajao je kroz izuzetan patriotizam, posvećenost čovječanstvu, svoju viziju te u konačnici svoju sudbinu. Nakon prvih demokratskihnerasnih izbora u Južnoj Africi 1994. godine, koji su na kraju okončali osamdeset godina vladavine bijele manjine, novi parlament stvorio je Komisiju za istinu i pomirenje, imenujući Tutua za svog voditelja koji će voditi svoju zemlju u mučnom i nepokolebljivom sučeljavanju s brutalnošću prošlosti. Njegova je vjera predstavljena uvjerenjem da će se bitka za pobjedu dobra dobiti ili izgubiti, ne samim molitvama već radnjama poduzetim u suočavanju sa zlom ovdje na zemlji. Danas nadbiskup Tutu predsjeda "Starješinama“ /orig. The Elders/, grupom uglednih svjetskih vođa koji doprinose svojim integritetom i moralnim stavom u rješavanju nekih od najvažnijih svjetskih pitanja. Ostali članovi uključuju osobe kao što su Kofi Annan, Mary Robinson, Aung San SuuKyi, Jimmy Carter, te kolega Suhammad Yunus.

Genocid

Rumunija

Elie Wiesel

Elie Wiesel odrastao je u usko povezanoj židovskoj zajednici u gradu Sighet, Transilvanija (Rumunija). Kada je imao petnaest godina njegovu porodicu su Nacisti ukrcali na voz i deportovali u logor smrti u Auschwitzu. Wieselova majka i mlađa sestra su umrle u Auschwitzu, dok su njegove dvije starije sestre preživjele. Wiesel i njegov otac su zatim odvedeni u Buchenwald, gdje je i njegov otac preminuo. U svojoj autobiografiji Wiesel piše: "Nikada neću zaboraviti tu noć, prvu noć u kampu, koja je pretvorila moj život u jednu dugu noć, sedam puta prokletu, sedam puta zapečaćenu. Nikad neću zaboraviti lica male djece čija sam tijela vidio kako se pod tihim nebom pretvaraju u dim. Nikad neću zaboraviti onaj plamen u kojem je moja vjera zauvijek izgorjela. Nikad neću zaboraviti noćnu tišinu, koja mi je oduzela želju za životom za svu vječnost. Nikada neću zaboraviti te stvari, čak da mi je suđeno da živim dugo koliko i sam Bog. Nikada". Wiesel je posvetio svoj život u nastojanju da svijet ne zaboravi zvjerstva nacista i da se ona ne ponove. Nakon rata Wiesel je postao novinar u Parizu, prekinuvši svoju šutnju o svojim iskustvima tokom Holocausta publikacijom knjige„Noć“ 1958. godine.Prevođena na 25 jezika i u milionima primjeraka štampanih širom svijeta, „Noć“je važan prikaz nacističkih logora smrti. Wiesel je od tada napisao više od 50 knjiga. Bio je predsjedavajući Predsjedničke komisije za holokaust, a bio je i osnivač američkog Memorijalnog vijeća holokausta. Za svoje književno djelovanje i ljudska prava primio je brojne nagrade, uključujući predsjedničku medalju slobode, američku Kongresnu zlatnu medalju i nagradu Medalja slobode te zvanje Grand-Croix u francuskoj Legiji časti: Godine 1986. dobio je Nobelovu nagradu za mir. Wiesel je predavao na Univerzitetu u Bostonu i putovao svijetom zalažući se za ljudska prava sve do svoje smrti u julu 2016.

Građanska prava, politička participacija

Sjedinjene Američke Države

John Lewis

Jedan od najhrabrijih ljudi koje je pokret za građanska prava ikad stvorio, američki kongresmen John Lewis posvetio je svoj život zaštiti ljudskih prava, osiguranju građanskih sloboda i izgradnji onoga što on u Americi opisao kao "Voljenom zajednicom". „Savjest američkog Kongresa“ porasla je kao sin zajedničkog života. Inspirirao ga je aktivizam oko bojkota autobuskog saobraćaja u Montgomeryju, protestna kampanja protiv rasne segregacije o javnom prijevozu koja je započela 1955. u Montgomeryju u Alabami; i riječima vlč. Martina Luthera Kinga mlađeg, kako bio postao dio pokreta za građanska prava, masovnog protesta protiv rasne segregacije i diskriminacije u SAD-u koji je dosegao vrhunac između 1955. i 1965. Kao student na Američkom baptističkom koledžu, Lewis je organizirao demonstracije sjedenja, bio je jedan od Putnika slobode /orig.Freedom Riders/, aktivist za građanska prava koji se vozio međudržavnim autobusima u segregiranim južnim dijelovima Sjedinjenih Država i imenovan je predsjednikom Studentskog nenasilnogkoordinacijskog odbora (SNCC), koji je pomogao formirati. Do 1963. godine Lewisa su nazvali jednim od vođa Velike šestorke, pokreta za građanska prava. S dvadeset i tri godine bio je arhitekt i glavni govornik na historijskom Maršu na Washington u augustu 1963. godine. Na tom događaju je prisustvovalo oko 250.000 ljudi, a to su bile najveće demonstracije ikad viđene u glavnom gradu nacije. Ovaj događaj se pamti po Lewisovom ključnom govoru i Martin LutherKingovom govoru "Ja imam san". Godine 1964. koordinirao je kampanje za registraciju birača i akcijske programe u zajednici za vrijeme Ljeta slobode u Mississippiju, kampanje u junu 1964. koja je pokušala registrirati što je moguće više afroameričkih birača. Naredne godine Lewis je pomogao voditi više of 600 mirnih, redovnih prosjednika preko Mosta ElmundPettus u Selmi, Alabama, 7. marta 1965. s namjerom marširanja u Montgomery kako bi demonstrirao potrebu za glasačkim pravom u državi. Učesnike marša su napali vojnici države Alabama u brutalnom sukobu koji je postao poznat pod nazivom "Krvava nedjelja" i koji je ubrzao donošenje Zakona o biračkim pravima iz 1965. godine. Usprkos više od 40 hapšenja, fizičkih napada, ozbiljnih povreda, John Lewis je ostao privrženi zagovarač filozofije nenasilja. Nakon napuštanja SNCC-a 1966. nastavio je biti posvećen pokretu za građanska prava kao pridruženi direktor Fondacije Field i sudjelovanju u programima registracije birača Južnog regionalnog vijeća. Lewis je kasnije postao direktor Projekta obrazovanja glasača (VEP). Pod njegovim vodstvom, VEP je transformirao političku klimu nacije dodavanjem gotovo četiri miliona manjina na popise birača. U Kongres je izabran u novembru 1986. i od tada je obavljao funkciju američkog predstavnika u Petom kongresnom distriktu Georgije. John Lewis ima bakalaureat iz religije i filozofije s UniverztetaFisk, a diplomirao je na Američkom baptističkom teološkom sjemeništu. Dobitnik je više od 50 počasnih diploma i primio je brojne nagrade eminentnih nacionalnih i međunarodnih institucija, uključujući jedinu dodijeljenu nagradu John F. Kennedy za hrabrost za životno djelo.

Dječiji rad

Indija

Kailash Satyarthi

KailashSatyarthi je indijski predvodnik kada je riječ o ukidanju dječijeg rada. Od 1980. vodio je spašavanje više od 100.000 porobljene djece u Indiji i razvio uspješan model za njihovo obrazovanje i rehabilitaciju. Kailash je emancipirao hiljade djece iz dužničkog ropstva, oblika ropstva u kojem očajna porodica obično posuđuje potrebna sredstva od zajmodavca (iznosi od samo 35 dolara) i prisiljena je predati dijete kao garanciju dok se sredstva ne vrate. Ali često se novac ne može vratiti te se dijete prodaje i preprodaje različitim gospodarima. Dužnički radnici rade u industrijama dijamanata, kamenorezačkoj industriji, proizvodnji i drugim industrijama. Naročito dominiraju u industriji izvoza tepiha, gdje ručno vezu tepihe za američko i druga tržišta. Satyarthispašava djecu i žene of ropstva iz prenatrpanih, prljavih i izoliranih tvornica gdje su uslovi jadni, s neljudskim radnim vremenom, nesigurnim radnim mjestima, bijesnim mučenjima i seksualnim napadima. Satyarthi se suočio s lažnim optužbama i prijetnjama smrću za svoj rad. Stalne prijetnje smrću se ozbiljno shvaćaju - Dvojica Satyarthijevih kolega su ubijena. Satyarthi je organizirao i vodio dva velika marša širom Indije kako bi podigao svijest o dječijem radu. Na globalnoj sceni on je arhitekt najveće mreže civilnog društva za djecu koja su najviše iskorištavana‒ „Globalnog marša protiv dječijeg rada“, aktivne u više od 140 zemalja. Kailash Satyarthi je također arhitekt i vođa Globalne kampanje za obrazovanje (GCE), pokreta civilnog društva koji radi na okončanju globalne krize u obrazovanju i osiguravanju da Države osiguraju pravo svakoga na besplatno, kvalitetno javno obrazovanje. Uspješno je vodio pokret u cijeloj zemlji kako bi obrazovanje postalo ustavna odredba koja je 2009. godine u Indiji utrla put za pravo djeteta na besplatno i obavezno obrazovanje. Godine 2014. dobio je Nobelovu nagradu za mir, zajedno sMalalomYousafzai.

Pravo na obrazovanje

Pakistan

Malala Yousafzai

MalalaYousafzai je učenica i aktivistica za obrazovanje iz grada Mingora u distriktu Swatpakistanske sjevernozapadne provincije KhyberPakhtunkhwa. Poznata je po svom aktivizmu za prava na obrazovanje i za žene, posebno u dolini Swat, gdje su talibani ponekad djevojkama zabranjivali pohađanje škole. Početkom 2009. godine u dobi od 11 godinaMalala je napisala blog pod pseudonimom za British BroadcastingCompany (BBC), u kojem je detaljno opisala svoj život pod vlašću talibana, njihove pokušaje da preuzmu kontrolu nad dolinom i svoje poglede na promociju obrazovanja za djevojčice u dolini Swat. Narednog ljeta snimljen je dokumentarac New York Timesa o njenom životu za vrijeme kad je pakistanska vojska intervenisala u regiji, kulminirajući Drugom bitkom za Swat. Malala se istaknula dajući intervjue zaštampu i na televiziji, a nominirana je za Međunarodnu nagradu za mir za djecu od južnoafričkog aktiviste i branitelja ljudskih prava DesmondaTutua (SpeakTruth to Power). Oktobra 2012. talibanski pokušaj ubistva Malale ju je ostavio u kritičnom stanju, a to je pokrenulo nacionalnu i međunarodnu podršku. Specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za globalno obrazovanje Gordon Brown pokrenuo je peticiju u njeno ime koristeći slogan "Ja sam Malala", zahtijevajući da sva djeca širom svijeta budu u školi do kraja 2015. Ova je peticija pomogla voditi ratifikaciji prvog pakistanskog Zakona o pravu na obrazovanje. Malala je dobitnica prve pakistanske Nacionalne nagrade za mir za mlade. Dana 12. jula 2013. kako bi proslavila 16. rođendan i Dan Malale‒ dan proglašen od UN dužnosnika, Malala je održala svoj prvi javni govor od pucnjave, naglasivši neophodnost univerzalnog obrazovanja u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Desetog decembra 2014.Malala je dobila Nobelovu nagradu za mir za svoju borbu protiv supresije djece i mladih ljudi i za pravo svakog djeteta na obrazovanje.

Nataša Kandić

Ljudska prava za vrijeme rata

Srbija

Nataša Kandić

Godine 1991. otcjepljenje Slovenije pokrenulo je raspad bivše Jugoslavije u republike Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju i Kosovo. Vođeni politikama etničkog čišćenja hrvatskog diktatora Tuđmana i srpskog Miloševića napori da konsolidiraju teritorij duž etničkih linija su sistematizirani i provedeni korištenjem koncentracionih logora, logora za silovanje i grubim kršenjem ljudskih prava. NATO-vim bombardovanjem Bosne, a kasnije i Kosova zaustavljen je oružani sukob. Fizička hrabrost rijetka je na bojnom polju; još rjeđa je hrabrost koja je potrebna da se suprotstavi vlastitoj vladi ili vlastitoj zajednici, uključujući porodicu, prijatelje i radne kolege, a sve u potrazi za pravdom. Nataša Kandić pripada maloj manjini Srba koji su se usudili učiniti to, jer je istraživala zlodjela počinjena odnjene i drugih etničkih grupa. Srbi, Hrvati, muslimani, Kosovski Albanci i Romi su je zauzvrat označili kao izdajicu zbog njene nepristrane i neumoljive borbe za ljudska prava. Rođena je 1946. godine, a u svom prvom djelovanju po pitanjima stanovanja za Sindikalnu organizaciju osnovala je 1992. godine Fond za humanitarno pravo (HLC), glavnu jugoslavensku organizaciju za ljudska prava. Poznat po pažljivom istraživačkom radu i pored ekstremne opasnosti, na HLC se oslanja Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju radi istraživanja kršenja ljudskih prava na Balkanu za vrijeme rata. HLC također zastupa žrtve pred tribunalima i pravni je pionir u podnošenju tužbi protiv srpskih vlasti. HLC pruža pravnu pomoć izbjeglicama za potraživanje zemlje, državljanstva, prava na povratak, penzione uplate i imovinska prava, između ostalog. Kandić je također koristila svoje velike organizacijske vještine kako bi promovirala popularnu podršku za mir, inicirajući kampanju pod nazivom Svijeće za mir tokom1991., gdje su građani stajali tokom noći 16 mjeseci s upaljenim svijećama ispred predsjedničke zgrade Srbije čitajući imena ubijenih tokom rata. Također je organizirala hiljadu volontera u prikupljanju 78.000 potpisa protiv prisilnog regrutiranja Srba u rat protiv Hrvatske. Godine 1992. na Maršu crnihtraka 150.000 Beograđanaprotestovalo je protiv stradanja civila u Sarajevu. Te iste godine njena sedmičnakolumna (gdje je 80 intelektualaca pozivalo na mir) pojavila se u Borbi, prvim beogradskimnezavisnim novinama. Kandićeva i HLC nastavljaju predvoditi borbu u podnošenju krivičnih tužbi protiv navodnih ratnih zločinaca i ključni su u dovođenju davno zakopanih dokaza iz sjene historije na svjetlo sudnica kako bi pomogli da se Balkan suoči sa svojom prošlošću. Početkom 2006. godine HLC i njegovi regionalni partneri pokrenuli su inicijativu za uspostavljanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o istini o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji.